Jasmin Ćorović

Jasmin Ćorović

Ove godine će se navršiti osmnaest godina od genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici. I nakon 18 godina na ukop i dalje pristižu posmrtni ostaci žrtava ovog stravičnog pokolja. U Potočarima će biti pokopano 408 novoidentifikovanih tijela, time će se broj sahranjenih žrtava povećati na 6 139. Još oko 1000 tijela čeka na obradu, genocid se još nije završio. Koliko nas se ovo tiče? Koliko o tome znamo? Kakvu odgovornost imamo? Genocid u Srebrenici tiče se svih Bošnjaka. Ko svoju istoriju zaboravlja rizikuje da mu se ona ponovi. Bošnjaci su do danas bili narod slabog pamćenja što potvrđuje permanentno ponavljanje njihove istorije, i to one mrače istorije –  istorije genocida. Vjekovima su Bošnjaci preživljavali genocide, od onog za vrijeme trajanja velikog bečkog rata između osmanskog carstva i Austrije, preko ,,istrage poturica’’, prvog i drugog srpskog ustanka, posthatišerifkog pokolja, genocida nakon berlinskog kongresa, austrougaske aneksije BiH, preko stradanja u balkanskim ratovima, prvom i drugom svjetskom ratu i konačno u građanskom ratu bivše SFRJ, gdje kulminaciju stradanja Bošnjaci doživljavaju u Srebrenici. Pored fizičkog istrebljivanja (genocida), Bošnjaci su preživljavali i  duhovno – kulturno uništavanje (kulturocid). Propratna pojava genocida bila je uništavanje vjerskih objekata, kulturnih spomenika i jezika Bošnjaka. Svako punoljetstvo sa sobom donosi odgovornost, bolje pamćenje i jaču samosvijest. Punoljetstvo genocida u Srebrenici donosi zrelije doba, dublje razmišljanje i bolje pamćenje Bošnjaka. Bošnjaci više ne ćute o ovom zločinu. Genocid u Srebrenici je danas nemoguće osporiti i negirati. Odgovorni za ovaj zločin čekaju presudu u Haškom tribunalu, a vrijeme koje je pred nama pokazaće stvarnu istinu o tragediji Bošnjaka na ovim prostorima. srebrenica_lijesovi Prošle godine 11. jula bio sam u Srebrenici. Dan je bio sunčan i veoma topao, ali sve vrijeme obuzimala me je jaka jeza. Po glavi su počeli da mi se motaju naslovi nekih filmova poput Apokalipsa danas, Dan poslije sjutra, Grad duhova...  Osjećaj je bio jedinstven i nestvaran. Ne znam zašto osjetio sam ogorčenje, krivicu, stid i strah. Valjda zato što sam čovjek, što živim u XXI vijeku i što ovakve stvari u srcu Evrope nisu smjele da se dese. Na ovakvim mjestima počnete istinski da sumnjate u neke vrijednosti u koje ste vjerovali, u ljubav, pravdu, jednakost, empatiju, saosjećajnost itd. Pogledao sam u nebo i vidio prelijepo plavetnilo, sunce koje sija, na svome licu osjetio sam blag, topao vjetar kao dodir nasmijane majke, a onda kada spustih pogled, stravičan prizor, nepregledna poljana prepuna nadgrobnih spomenika kojoj nema kraja, uplakane majke, nane i rođaci, tup miris zemlje i pokošene trave. Ovakav prizor definitivno se ne uklapa ni u kakvu fimsku paradigmu, ni jedan žanr ovakvu pojavu ne umije da objasni. Opšta mjesta ne poznaju ovu vrstu scene. Kao da je neko napravio kardinalnu grešku i čeka se povik režisera: stop, ne valja, ponovo! Definitivno je napravljena greška. Ovakva slika se ne uklapa ni u kakav šablon življenja, ni u kakvu vrijednosnu matricu. Zdrav razum ne može da objasni ovakvu sliku. Šta nam se to dogodilo? Da li je zaista moguće da se to dogodilo? Jedan veliki Njemački mislilac je kazao: neumjesno je poslije Aušvica pisati poeme. Ja bih dodao: neumjesno je poslije Srebrenice vjerovati kako smo kao ljudski rod napredovali. Ćutati pred ovakvim stvarima predstavlja odraz krajnje neodgovornosti (maloljetnosti) i prema onima koji su stradali u svim ovim pokoljima, i prema nama koji danas živimo i prema onim nerodjenim koji tek treba da se rode i žive na ovom politički trusnom i nestabilnom tlu. Vrhunac genocida predstavlja njegovo negiranje od strane počinitelja. Umjesto da se krene putem katarze ka zdravom društvu danas imamo licemjerno negiranje ovog gnusnog čina. Držeći se principa da u koliko ne pišu o nekom događaju, on se zapravo nije ni dogodio, grupa štampanih medija u Srbiji pokušava da taj dan 11. jul obilježava nekim drugim sadržajima nadajući se da će se pokolj u Srebrenici vremenom zaboraviti. A zaborav, kao što rekoh rizikuje novi zločin, zato uspomena na Srebrenicu ( grad mrtvih ) danas treba da bude življa nego ikada. Obaveza svakog muslimana je da prašta, ali mu je dužnost da ne zaboravlja. Oprostiti ne znači zaboraviti. Zaborav nije utočište oprosta, kao što oprost nije utočište zaborava. Oprost je ustupak radi boljeg života, a zaborav odricanje od istog.

Jasmin Ćorović