Ovaj tekst sam oslovio ovom  Azijskom poslovicom, jer me trenutna dešavanja u mom gradu podsjećaju baš na ovo poređenje iz naslova. Moji sugrađani su od vremena nekadašnje SDA stranke čekali dan da se ponovo zavijori zastava svih Bošnjaka na zgradi Opštine. Prolazili su dani, mjeseci i godine a mi smo i dalje čekali da vidimo našu zastavu pored državne. Čekajući na to sve ove godine polako smo počeli gubiti nadu da će se to ikada desiti.

DSCF0667

Moji sugrađani su u međuvremenu, u periodu od skoro 20 godina, doživjeli mnogo neprijatnosti pa i poniženja. Doživjeli su mnogi da ostanu bez posla, da im djeca napuste porodično gnijezdo, da radno sposobni žive od socijalnih davanja, da postanu građani drugog reda. Moji Rožajci su doživjeli da im se daje socijalna pomoć i pritom im se napominje da paze sta rade, jer mogu ostati bez te crkavice ako ne budu lojalni. I sve te teške godine ćutali su, jer su im “objasnili” da ako se pobune protiv vladara biće u nemilosti ovih koji im “kapu kroje”. A vladar je iz godine u godinu, iz mandata u mandat, od kampanje do kampanje išao sa svojom svitom i bulumentom i pojašnjavao (da ne upotrijebim grublju riječ) da on drži konce njihovih života i da samo jednim migom može bilo koga ostaviti bez posla, socijale a time i bez životne egzistencije. Narod je ćutao i trpeo, saginjao se do crne zemlje samo da ne uvrijedi vladara da ne bude “primjer” kako se vladar ophodi sa neposlušnim. Ja razumijem i donekle opravdavam moje sugrađane, jer dugo godina smo bili bez vođe a poznato je da je narod bez vođe slabašan i nejak. Dok nismo zbili redove kroz nas je duvalo sa svih strana, bili smo razjedinjeni i lako je bilo manipulisati nama. Ucjenjivati nas. Onda se pojavila nova politička opcija koja je nastojala da ujedin naš umet, ljudi koji su svjesni svog identiteta i kome pripadaju. Na početku su na nas gledali potcenjivački kao na nekog kome ne vrijedi posvjećivati pažnju. Poslije nekog vremena, kada je Bošnjačka stranka počela rasti samim tim i  jačati. Poslije drugih izbora na kojima je učestvovala Bošnjacka stranka je za sve bila moralni pobjednik, svaki Rožajac zna na šta mislim. Oni su prepoznali realnu opasnost i počeli su širiti propagandu da su to “seoski ljudi” i neko ko treba da zna gdje mu je mjesto. I onda su došli već za nas legendarni izbori na jesen 2012. godine na kojima se desilo ono što je moralo i trebalo mnogo godina ranije. Desilo se oslobođenje naroda, nestao je strah koji ih je sputavao da glasaju slobodno. Narod je pošao za svojim liderom pokazujući Crnoj Gori da se napokon okreće sebi i svojim interesima. Prepoznao je opasnost, zamku koju nose tzv. građanske partije za Bošnjački narod. Na tim oktobarskim izborima je u Rožajama Bošnjačka stranka osvojila više glasova nego sve ostale partije zajedno.  I poslije tih izbora dolazimo na početak ovog teksta i priče o našoj zastavi. Naime, tada je “vječiti” vladar prepoznao opasnost od buđenja bošnjacke svijesti kod njegovih sugrađana i zbog straha od poraza i gubljena privilegija koje je uživao dvije pune decenije posjegao je za po njega iznuđenim potezom, okačio je bošnjacku zastavu na zgradu Opštine. Taj potez pored simbolike ima i faktičko priznanje, priznao je svim Rožajkama i Rožajcima da je sve ove godine bio u zabludi i da nije zastupao njihove interese. Ili je ovo još jedan jeftini politički potez? Potpuno je jasno da se tigar vratio u liku i djelu Bošnjačke stranke i njenog lidera. Rozajci, nek’ vam je hairli sloboda!

Mirsad Azemović