Nije Rožaje idealna sredina, nekada je bila, a na nama je da  učinimo da ponovo bude. To ne vide samo oni koji sebe vide kao savršenstva, ili ne vide uopšte. Neistomišljenici svakako nisu dobrodošli i kvare sliku stilske idile, sa svim specijalnim efektima i neviđenim prizorima. Ovdje se radilo i gradilo, samo što vi ne vidite, ili ne želite da vidite. Zar ne vidite?! Ono što me je podstaklo na pisanje ovog teksta, je jedan članak koji je skoro osvanuo u dnevnim novinama, pod naslovom „U ROŽAJAMA SE NAJBOLJE ŽIVI“. Ne slažući se sa ovim naslovom i sa anketom koja je sprovedena, ili se samo broji da je sprovedena da bi se zavarala crnogorska javnost, a obzirom da se niko nije obratio, shvatio sam to kao građansku dužnost i odlučio da se obratim ovim tekstom.
Rožaje nekada

Rožaje nekada

Ne znam na osnovu kojih informacija se sprovela anketa. Prvo što mi pada na pamet je da je anketa odrađena telefonskim putem sa svojim dobrostojećim rođacima. Svjestan sam nemaštine i siromaštva koje vlada ovim gradom, ali ne razumijem  činjenicu da bi to neko želio da prikrije. U tekstu je, takođe, navedeno da je u Rožajama narod zadovoljniji nego u Budvi, ne znam gdje je tu logika, ako, kako su u istom mediju objavili, u Rožajama živi 22.000 stanovnika, od kojih 9.899 prima socijalnu pomoć.  Zar je to ono čime treba da se ponosimo?  Zar je to zadovoljstvo o kojem treba da pišu novine? Da li se u Rožajama  uopšte živi dobro? Zavisi šta podrazumijevate pod tim. Ne morate imati mnogo novca da bi bili srećni jer sreća nije u tome. Ne zaboravite samo da je Rožaje grad sa najvećim natalitetom u Crnoj Gori, i da je, čak, svaki četvrti stanovnik grada dio najmlađe kategorije stanovništva, a samo 8% stanovništva su ljudi stariji od 60 godina. U odnosu na prošlu godinu, kada je Crna Gora bila rangirana na 50. mjesto, ove godine je standard pogoršan, pa je sada na 54. mjestu po indeksu ljudskog razvoja koji je objavio Fond Ujedinjenih nacija za razvoj /UNDP/. Mjerenje je sprovedeno u 187 zemalja, što znači da se životni standard pogoršao u odnosu na prošlu godinu, ali  ni u jednoj crnogorskoj opštini, kao u Rožajama, nije prisutan takav drastičan pad životnog standarda, uzrokovan posrnućem privrede. Rožaje je, do prije dvadesetak godina, važilo za relativno razvijen, privredni centar, pa je u tim godinama, samo u industriji, Rožaja radilo gotovo 6.000 građana, ili skoro trećina ukupnog broja stanovnika. Tranzicija je pojela rožajska preduzeća, a time i radna mjesta. Stanje je zabrinjavajuće kako sa ekonomskog, tako i sa privrednog i socijalnog stanovišta. Ostalo je samo lijepo sjećanje na ta vremena, na industrijski centar i na moćna i velika preduzeća u kojima trenutno ne radi ni jedan radnik, izuzev onih koji rade u obezbjeđenju onog što je ostalo od tih preduzeća. Rožaje danas pokušava, rekao bih bezuspješno, da živi od kafana, kladionica, kockarnica i trafika, te malih i srednjih predzeća, čiji vlasnici i sami teško uspijevaju da se snađu u sistemu društvenih promjena.
Rožaje danas...

Rožaje danas...

Tokom posljednjih 10-tak godina, bez posla je ostalo i ono malo radnika koji su radili u AD„Gornji Ibar“, te je danak „razvitku i privatizaciji“ i na taj način, dodatno platio ovaj nekadašnji gigant. Istu sudbinu doživjeli su i zaposleni u drugom preduzećima, pa na vidiku u Rožajama nema novih radnih mjesta za armiju mladih i školovanih ljudi koji žele da osnuju porodice, svojim radom da grade egzistenciju sebi, gradu i državi. Nivo zarada ne zadovoljava podmirivanje elementarnih potreba porodica, a uz to u većem broju preduzeća i ustanova zarade kasne po više mjeseci, ali zato ne kasne računi za plaćanje brojnih i ne malih obaveza. Spisak siromašnih koji uključuje i najprogresivnije kategorije društva, mlade i školovane, kao i brojne radnike koji su ostali bez posla, a posjeduju određena znanja, vještine i iskustvo, svakim danom je sve veći. Bojim se da Rožaje, od nekada industrijskog i grada mladih, postaje grad penzionera, bez perspektive, rada i života. Nema, baš lijepih, riječi o privrednoj i socijalnoj situaciji u Rožajama, uzrok je privatizacija, ali i nemar nadležnih u državi, a posebno poslodavaca. Oni su, naglašavam, pogriješili u svojim projekcijama, koje su trebale da imaju za cilj očuvanje radnih mjesta i redovnu isplatu zarada, međutim, stanje u Rožajama to ne pokazuje, što će ostaviti dalekosežne negativne posljedice na cijelu privredu u državi, a posebno će se to odraziti na radničku klasu. Samo u AD „Gonji Ibar“ bilo je više od 1.500 radnika, od koga su imali benefite mnogi, ne samo u Rožajama, već i u drugim opštinama. Bila su to dobra vremena, koja su nažalost, iza nas, te lično ne vidim kako će se to riješiti u skorije vrijeme. Radnička klasa u Rožajama, danas je dovedena na ivicu socijalne propasti, a socijalni karton daleko je duži nego što se to prikazuje, ili primjećuje.
Adis Pepić

Adis Pepić

Otpremnine, koje su trebali dobiti svi radnici koji su ostali bez posla, a za koje je rađen socijalni program u svakoj firmi, nije adekvatno raspoređen i podijeljen. Prosjek otpremnina je bio oko 1920 eura, a po godinama radnog staža od 63 do 115 eura, radnicima „Gornjeg Ibra“ i „Uprave za šume“,odnosno tadašnjeg „Šumarstva“, a u ostalim firmama ovaj program nije ni ispoštovan. Eksperti koji su radili te socjalne programe u namjeri da time eliminišu probleme napravili su nove. Radnici koji su napustili svoje firme uglavnom su srednjih godina i bez ikakve šanse za neko novo zaposlenje. Otpremnine su bile nužno zlo, a najveći broj onih koji je ostao bez posla primio je iznos od 1.926 eura, i to od države, a ne od poslodavca. Najbolje su prošli, rekao bih, radnici “Gornjeg Ibra“, obzirom da je dio tih radnika uz otpremnine dobio i pravo na penzije, što su izdejstvovali zahvaljujući svojoj upornosti. Među njima ima i onih koji su rođeni između 1960 i 1970. godine, čime im je onemogućena egzistencija ili pokretanje sopstvenog biznisa. Prema svim pokazateljima dolaze još teža vremena, pa  Vlada i resorna ministarstva imaju krajnji rok da nađu nove vlasnike za fabrike koje mogu da egzistiraju, u suprotnom mnogi će ispaštati. Nastupajuća godina, biće teška za mnoge, jer je izvjesno da će kriza nastaviti da razara postojeće, kakvo takvo, privredno tkivo Crne Gore. Pohlepa bogatih, porast siromaštva, dalje zatvaranje radnih mjesta, rast cijena osnovnih namirnica i energenata,  te nemogućnost stanovništva da servisira svoje potrebe i obaveze, uvodi nas u godinu koja je pred nama, sa dozom neizvjesnosti i straha. Nezadovoljstvo građana ekonomskim položajem je ogromno i to može biti okidač za socijalni bunt. Vlada mora pronaći način da pomogne građanima, kroz poresku politiku, ili na neki drugi način, kako bi se makar zadržao standard koji je bio u prethodnom periodu.

Adis Pepić Član Foruma mladih