Damir Šabanović

Damir Šabanović

Od malih nogu djecu treba podučavati osnovama diskriminacije. Pošto žure da porastu i uđu u svijet odraslih, mora im se već u godinama ranog djetinjstva predočiti gdje idu i šta ih tamo čeka. Ono što bi trebao da bude jedan od osnovnih zadataka svake buduće pedagogije jeste iznalaženje načina za uvođenje nastavnog predmeta koji bi se zvao Osnovi diskriminacije. Kada bi se odlučili za jednu takvu promjenu, tek tada bi se ozbiljno moglo razgovarati o reformi obrazovnog sistema u Evropi, a time i u nas. Govoriti o reformi obrazovnog sistema bez nastavnog programa koji bi metodološki iscrpljivao diskriminaciju sa istorijskog, sociološkog, filozofskog aspekta, uistinu nema smisla. Zašto ovo govorim? Zato što je prihvatanje diskriminacije kao društvenog i etičkog fenomena, kao načina ophođenja prema sebi i drugom, vaspitno već prisutno. I popularno. Emituje se svaki dan u okviru televizijskog programa za djecu, a aminuju ga i roditelji i država. I svi su hepi. Evo o čemu se radi. Sa ćerkom često gledam crtaće, po njenom izboru, naravno. Najčešće gledamo Pepu, Lazy town, Finding Nemo... a od skora i Malo kraljevstvo. Za one koji ne znaju o čemu se radi, to je priča o vilama i patuljcima koji žive idilično i skriveno, kao i u svakoj bajci. Nosioci radnje su princeza vila Holi i njen najbolji drug Ben, patuljak. Vile i vilenjaci imaju čarobne moći i vladaju kraljevstvom, dok patuljci razumiju tajne prirode i žive u skladu sa njom. Dakle, jedan potpun prirodni i društveni sklad. Kako je crtać namijenjen djeci predškolskog uzrasta, lišen je nasilja, galame, novca, straha i pun je radosti koja prati prijateljstvo jedne vile iz kraljevske porodice i njenog najboljeg druga Bena, patuljka. Nakon odgledane jedne epizode Malog kraljevstva sve sam shvatio; doživio sam prosvjetljenje, tačnije. Bajke nas tjeraju da vjerujemo u utopiju, šarmiraju nas duhom utopije od malena. Zaplet bajke traje do onog momenta kada prevlada utopija i tu se radnja naglo završava. Utopija, glavna karakteristika svih bajki, u tihoj priči Malog kraljevstva nestala je. Bajka tu više nije utopijskog karaktera, već demokratskog. Malo kraljevstvo počinje tamo gdje se završavaju sve bajke- srećnim krajem: živjeli su srećno do kraja života. Pomenuti crtać ide dalje; kreće od samog kraja, prikazuje taj srećni život: od utopije pravi demokratiju. Tako Malo kraljevstvo nije bajka puna metafora o dobru i zlu, već priča o demokratskom načinu života i postulatima svake uspješne demokratije. Crtać otvoreno promoviše toleranciju, multikulturalnost, multietničnost, suživot (sad bi me Sidran otjerao u su-k...c), poštovanje različitosti, poštovanje ličnosti i dostojanstva drugog, itd. I to je dobro, nemamo šta da se lažemo. Međutim, otvorena promocija ovih ideala skriva jednu drugu promociju, promociju klasnog društva. Nije toliko bitno što je Holi vila, za radnju crtaća pokazuje se da je bitnije to što je princeza, royal blood. Razlika između Bena, patuljka, i njene vilinske prirode nije u njihovoj vrsti, već u klasi kojoj pripadaju. To isticanje klase ponajbolje vidi se kada kraljevska familija organizuje kraljevski piknik. Holi pita roditelje, kralja i kraljicu, da li može na piknik pozvati svog najboljeg druga Bena, patuljka, na šta kralj odgovara kratko, lakonski: da je to kraljevski piknik. Vrsta je vrsta (nacija, narod, u demokratskom prevodu), nema problema što je Ben patuljak, tolerantnost u tom pogledu se ne dovodi u pitanje. Prepreka je klasno stanje. Patuljci u Malom kraljevstvu su slika bezbrižnih seljana bliskih zemlji, duboko vezanih za zemlju. Oni su sušta suprotnost svojim sugrađanima u kraljevstvu, vilenjacima sa otmenim stilom života. Još jedan primjer: Ben, patuljak, ipak biva pozvan na kraljevski piknik, što čini veliku čast njemu i njegovim roditeljima. Majka patuljak puni Benu ranac hljebom, voćem i povrćem; ipak je to kraljevski piknik, ne treba dijete slati polupraznih šaka, da se ne obruka pred kraljem. Kada na pikniku ponudi hranu vilama i vilenjacima, Ben biva ismijan: Ben, vile i vilenjaci ne jedu takvu hranu, oni imaju svoju hranu, kaže mu najbolja drugarica, princeza vila Holi. Šta jedu vile i vilenjaci, upita potom Ben, patuljak. Šta požele, odgovara mu Holi, princeza. Slika klasne razlike i diskriminacije više je nego jasna. Ali i sličnost vila i vilenjaka sa stvarnim dvorskim životom: i oni jedu šta požele, a Ben jede šta ima u rancu. Ova demokratska bajka iz Velike Britanije priprema moju Iman za život u savremenom demokratskom društvu. Ispravno je uči da poštuje različitost drugog,njegovo biće u cjelosti; uči je radosti dječje igre,mašte,života uopšte. A negdje daleko,daleko ispod svjesnog,na samim granicama,tamo gdje se slažu kockice realnog,počiva temelj same priče Malog kraljevstva,temelj same demokratije: diskriminacija. Ne različitost,već diskriminacija koja se pokušava mojoj ćerki predstaviti kao nešto što je a priori. Klase postoje nužno, one su ontološki temelj društva u kojem živimo – to je smisao poruke Malog kraljevstva. Ali klase ne moraju da budu prepreka zajedničkom životu, poručuje crtać; možemo da se družimo, treba da se družimo ali klasne granice se ne smiju pomjerati. Holi mora uvijek biti princeza, a Ben patuljak. To je razlog zašto je ova radosna priča smještena u okvire bajke. Tačno je da se mogla dešavati i u aktuelnom ambijentu, sa sve šoping molovima, luksuznim kućama, igračkama od pola miliona eura, sa Holi koja obučena u Armani dječju kolekciju, nakićena sa po kojim Swarovski kristalom, i Benom u Tera Nova duksu. Ali tada ne bi imala onaj šarm vječnog sa kojim je bajka neraskidivo povezana. A autori Malog kraljevstva čini se da upravo to i žele: da klasnu diskriminaciju prikažu kao a priori konstantu, a takvu hijerahiju kao formu vječnosti. Kao čisto biće na kojem je sazdan naš svijet. Da se razumijemo: ja neću braniti Iman da gleda Malo kraljevstvo, niti pokušavati svim silama da je ubijedim kako je to kaka. Ona puni tri godine u aprilu, njena volja je jača od moje. Neka raste sa bajkama svog vremena, neka upija ono što joj ti mitovi poručuju. Čeka je još bajki kojima se treba diviti i pregršt mitova koje treba rušiti. Damir Šabanović (Tekst je objavavio ND Vijesti 23.01.2012. godine)

2 Responses

  1. Silni

    Dragi Damire,

    Odličan tekst, odnosno priča. Surova realnost, inače bi živjeli u svijetu bajki.
    Međutim, u realnom svijetu klasna razlika bi trebala da razdvoji radnike od neradnika, sposobne (u intelektualnom smislu) i one koji su manje sposobni. Rezultat takvog stanja dovodi i do klasnih podjela, inače bi živjelu u doba komunizma.
    Sve najbolje.

    Komentariši
  2. j

    Dobar tekst i dobro zapažanje.
    Uticaj na svijest djeteta vršili su i crtaći nastali prije pomenutih. Volt Dizni kroz sve svoje crtane filmove i stripove, u skladu sa antičkom idejom paideje i shvatanja da se ljudska psiha može oblikovati poput gline samo drugim sredstvima, pokušava i u velikoj mjeri uspijeva uticati na svijest najširih masa djece oblikujući je onako kako odgovara tvorcima nekog novog poretka. Iako igranje sa ,glinom’ može biti zanimljivo pa i korisno, treba voditi računa o načinu izrade figura i njihovoj svrsi jer zautvrat kada se glina ispeče, stvrdne i osuši može poprimiti drugačiji i razočaravajući izgled od onoga kojem smo težili, međutim tad biva kasno, jednom stvrdnuta glina više nije za upotrebu, ne možemo je više iskoristiti pa figuru koja nas je razočarala obično završi u kanti za đubre.

    Komentariši

Leave a Reply

Your email address will not be published.