Damir Šabanović

Damir Šabanović

Sve mi se čini kako rediteljski prvijenac Anđeline Džoli polako ali sigurno, u Crnoj Gori postaje tabu. Ispočetka o njemu se dosta govorilo, da bi iznenada njegovim dolaskom u podgorički Cineplexx, sva priča utihnula. Stvarno nije fer. Ovakav rediteljski debi nije zaslužio da bude tabu, ipak bi to bilo previše. Iz više razloga. Pokušaću da navedem neke od njih.   Moja ispovijest počinje ovako: dugo sam odbijao sam da gledam film “U zemlji krvi i meda”. Očekivao sam da je umjetnički tanak, a od kako sam postao otac sve manje sam tolerantan na scene patnje i nasilja nad djecom. Prije neko veče podlegoh pritiscima i svratih do Cineplexxa, odgledah ovaj čuveni Anđelinin film. Nakon što sam prijateljima obznanio šta sam radio prošle večeri, svi do jednog su me zatrpali pitanjima koja bi se mogla sliti u jedno: Na čijoj je strani Anđelina? Jasno je da u nas i dalje postoje strane, neko to priznaje otvoreno, neko skriva. Nekome to, pak, odgovara. Anđelina je pokušala da prikaže dvije strane nesrećnog rata i da ih spoji u ljubavnom zanosu. Trudila se, sirota, koliko je mogla. Ali, nešto joj ne ide, neće pa neće. Gledajući rediteljski prvijenac Anđeline Džoli, fokusirajući se na okosnicu samog filma- ljubavnu priču Ajle i Danijela, autor ovog teksta nikako nije mogao da uvidi tu ljubav između slikarke i vojnog lica. Bilo je par nagovještaja, par pokušaja, ali je sve ostalo na tome da posmatrač osnovano pretpostavi da se dvoje mladih vole, jer to što glumci izvode u filmu da bi podražavali zaljubljenost i ljubavni zanos, po pravilu, treba da bude ljubav. U suprotnom, film neće imati smisla i posmatrač koji uživa u čarima sedme umjetnosti ima da se smori kao jazavac. Kao ja, na pr. Ko je tu kriv, glumci ili rediteljka, ne znam. Ono što znam jeste da je film umjetnički omanuo, da je predvidljiv i nepotrebno dug. Scene seksa dominiraju filmom; prinudnog, većinom. Stvarnost logora ispunjena je izopačenom seksualnosti, ponižavanje erosa je tu polazna tačka. Da je u filmu prikazan bilo koji logor u kojem su zlostavljane žene tokom rata u Bosni, bio bi slično prikazan. Gledajući teške scene silovanja, pretpostavljam da su nekim gledaocima prošle kroz glavu misli mržnje prema Srbima. Meni se počeo gaditi muški princip dominacije, testosteron, muškost kao oličenje čistog nasilja. Film iznosi podatak da je tokom rata u Bosni silovano oko 50000 žena; nije čudo zašto je silovanje nakon ovog rata tretirano kao jedan vid ratnog zločina. Autor ovog teksta smatra da je to ontološki zločin, nasilje nad principom ženskosti, nad autentičnim bićem žene, i intimno je raskrsti sa sobom: naime, zalažem za osnivanje međunarodnog suda za muškarce koji će se baviti tzv. rodnim nasiljem. Istina je da je Anđelina u svom filmu predstavila srpsku vojsku kao agresorsku, a bošnjački narod u BiH kao žrtve vojske i politike srpske ideologije s kraja XX vijeka. Pretpostavljam da je neko pogledao film upravo zbog tog motiva žrtve. To je jedan od razloga zašto sam izbjegavao da pogledam ovaj film. Dojadila mi je priča da smo mi Bošnjaci žrtve, da se nad nama stalno vrši neki teror i primjenjuju dvostruki aršini. Suštinski, takve priče nijesu daleko od istine. Ne možemo pobjeći od istine da smo u zadnjih sto godina kao narod prilično loše prošli, ali isto tako ne možemo pobjeći ni od istine da je pred nama budućnost za koju smo samo mi odgovorni. Film Anđeline Džoli je ostao dužan tu poruku, uskratio je sam sebe za viziju, tačnije. Rekao je ono što već znamo, identifikovao žrtvu i krivca, ali nije ponudio nikakvu alternativu, niti neku filozofsku dilemu koja bi gledaoce zaposjela nakon odgledanog filma. Jedino što je ostalo nakon filma jeste tišina. Neka mučna tišina od koje su svi gledaoci pokušali što prije da uteknu iz sale 5, u kojoj se prikazivao film. Ne bih da pišem više o ovom filmu. Ono što o njemu znam jeste da je umjetnički omanuo, da je predvidljiv, nepotrebno dug, beskompromisan u predstavljanju zlodjela nad nedužnim. Ali znam i još ponešto. Znam, na pr., da je pomenuti film u Beogradu na premijeri gledalo dvanaest ljudi, što govori više o tome kako se teško suočiti sa istinom nego o samom kvalitetu filma. Znam i to da se dvd rip ovog filma može skinuti sa thepiratebay.org. Nalazi se na top listi od 100 filmova koji se najviše downloaduju sa tog piratskog torrent sajta. Na kraju, na čijoj je strani Anđelina? Na strani umjetnosti sigurno nije. Ali to nije ono što moji prijatelji žele da čuju od mene.  

Damir Šabanović

3 Responses

  1. Bravo Šok

    Autor: Mihailo Radojičić

    29. februar 2012.

    „U zemlji krvi i meda” – meda nema; prva je poruka ovog filma. Druga je: krvi ima na pretek a za med se valja pobrinuti, ali ga još nema, ni dvadeset godina nakon rata u Bosni.

    Rediteljski prvijenac holivudske dive Angeline Džoli ništa ne otkriva, samo ovjerava već viđeno a prećutano; dogođeno a zaboravljeno. Anđelina je presjekla ovdašnju učmalu svijest i savjest i iščupala nam temu iz oba oka… I što je najvažnije, nije napravila američki film, nego domaći kao da je naša raja, što bi u Bosni rekli. Glumci, likovi, karakteri, jezik, ambijent, kostim…sve domaće i sa lica mjesta, samo ona sa strane… Otimanje, pljačkanje, nasilje, silovanje, zločini, logori, etničko čišćenje, masovne grobnice, sve domaće…njena je samo opomena! Toliko je to sve odavde i od nas da nam to niko uzet neće i kad bi htjeli da ga se otarasimo.

    O ovom kao i o svakom filmu se može raspravljati u kinestetičkim kategorijama, ali ovi koji protestvuju, od Anđeline traže pomilovanje. Anđelina nije Amfilohije da svaki zločin aminuje a zlikovca pomiluje. Film nije artizam ograničenih, već umjetnost bez granica. Ovaj film je prije projekcije etiketiran kao kontraverzan i antisrpski. Ako je antisrpski tu kontraverze nema; ako je ima, onda je anti i za one druge. Od svega je ipak najupečatljiviji eho beogradske premijere. Naslov: ’’Fijasko u Beogradu!’’ Tako je: Fijasko! Na premijeru je došlo 12 gledalaca i 10 novinara. Za broj gladalaca – vrlovažno; ali broj novinara je veoma važan…ni četvrtina neke lokalne redakcije od desetina i desetina glasila u prijestonici najveće zemlje u regionu. Otprilike toliko ih je bilo i protiv rata ’91. Dvadeset godina ni makac smjesta. To je tragedija na koju je malo ko obratio pažnje. A film ’’U zemlji krvi i meda’’ je samo ljubavna drama.

    P.S. Angelina, alal ti muda…A vi domaći izdajnici istine…marš u ćošak.

    Komentariši
  2. Jednoruki Krstivoje

    Isti ovaj film Angelina je mogla da snimi, bez i malo opasnosti da pogrijesi, da je promijenila uniforme i kostime. Npr. bosnjacki vojnici da siluju Srpkinje ili Hrvatice u svom logoru. To je sustina price, to je istina o ratu u Bosni – zlocini svih nad svim. “U zemlji krvi i meda” se mogao zvati i “U zemlji meda u krvi”. Pretpostavljam da bi tada u Sarajevu na premijeri bilo 12 gledalaca, ali pretpostavljam i da bi se hvalospjevi vas “objektivnih” gledalaca okrenuli za 180 stepeni. Dakle, medju nama nema objektivnih, ni rezisera ni gledalaca.

    Komentariši
    • Didier

      Formalno posmatrano, tako je. Ona je prikazala stvarnost jednog logora u kojem su većinom mučene žene, a koji može biti model za sve takve logore u svijetu, ne samo u ratnoj BiH.
      Ono što čini vrijednim ovaj film jeste hrabrost da se svijetu pokaže stradanje Bošnjaka u svojoj zemlji. Mislim da teza “svi u ratu u BiH su ubijali”, iako tačna, poprilično zamagljuje činjenice o tom ratu. Film pokazuje ono što filmovi tipa “Lepa sela…” vješto zaklanjaju, a to su činjenice o tome ko je počeo rat i sa kojim namjerama.

      Komentariši

Leave a Reply

Your email address will not be published.