Pričao jednom rahmetli Zuko Džumhur (bošnjački putopisac), kako je u ranoj mladosti poznavao čovjeka, nasljednika jedne bogate begovske porodice u hercegovačkim poljima, i isti mu rekao, tada već ostario, kako se u svom vijeku nije ni do Dubrovnika pomjerio, a ovaj ga začuđen upitao, kako je to moguće!?
Kemal Zoronjić

Kemal Zoronjić

“E moj sinko” reče ovaj “od kućnoga praga, nema ti većega brijega”. I naši su sandžački pragovi visoki, kad smo djeca, nemogavši da ih preskočimo, pobaučke prelazimo ne bili, radoznali, brže-bolje o svijetu vani nešto naučili. U kućama naših očeva poslije onoga rata, uzimalo se najtvrđe drvo za pragove. Kao i za volujska kola, obično bi to bio grabovi dozemak, to je, vele, tvrđa najjača. U Donjem Bihoru, kakvog ja pamtim, adet je kad se nevjesta dovede u kuću, da taj isti prag poljubi, u znak poštovanja kuće u koju dolazi. Neke od tih pragova devedestih godina prošlog vijeka, a nažalost i dan danas, preskačemo sa zebnjom šta nas čeka na putu kojim krećemo. Adrese svima nama poznate diljem Zapadne Evrope, a nerijetko Amerike, Australije… Nikad izraženiji demografski procesi doveli su do toga da je broj onih koji su otišli iz Sandžaka odavno prebacio broj stanovnika grada reda veličine Bijelog Polja. Taj proces je pratio i ostatak Crne Gore, ali, u numeričkom smislu, ne na isti način. Strahote rata koji je već bjesnio u okruženju, pražnjenje ekonomske moći države koja je u socijalističkom periodu imala atribute zemlje koja je narodima koji su u njoj živjeli nudila sigurnost (mada uveliko na račun slobode, kako ćemo to kasnije spoznati), zatim druga polovina devedesetih, kosovska kriza, politički pritisci, neizvjesnost, sistematska zaplašivanja, torture, napadi na imovinu, zabrinutost za svoju porodicu, samo su neki od razloga koji su doveli do toga. Ne bi trebalo zaboraviti ni onaj činilac, možda naizgled ne tako važan, ali, ipak, u takvim okolnostima i životan, da su bolje informisani ljudi imali saznanje, a samim tim i svijest, da se, ne tako daleko od Balkana, živi jednim drugačijim životom. Da je mir, i da se tamo u nekom njemačkom gradu, na poslovima u građevinarstvu može dobro zaraditi, uz to država domaćin daje i socijalnu pomoć u znatnom novcu. Vremenom, broj ljudi koji je otišao vani kako bi se “snašao” se povećavao, porodice kao osnovni stub svakog društva su se brojčano umnožavale, a svoj je “vukao” svoga. Djedovima i očevima tuđina, sinovima je postala domovina. Danas postoje ne samo druge, već i treće, četvrte generacije onih koji su otišli na zapad još šezdesetih godina prošlog vijeka. Međutim, moram priznati kada su neke stvari u pitanju ni Zapadu “nije maslo za Ramazana”. Porodica, brak, prijatelji, druženje, odmor…ni vazduh, voda i hrana nije istog ukusa i mirisa kao u našem zavičaju. Kada su jednom, ne tako davno, jednog našeg pitali kako mu je ovdje na Zapadu, rekao je: “Ovdje nisam, a tamo me nema. Otišli smo da bi se jednog dana vratili. Samo dok zlo ovo prođe. Da zaradimo taman toliko, da se možemo vratit...“. Ponekad, nostalgija za rodnim krajem, bude jača i od mira i od blagostanja Zapada, pa se često u razgovoru među nama čuje da „kad umrem ne kopajte me ovdje, već dolje, pored mojih, jer ću jedino pored njih naći mir mojoj duši“. Kada je u pitanju komunikacija između naše države i nas dijaspore (bar kada su u pitanju Bošnjaci), nažalost skoro i da je nema. Tu bi se moglo uraditi mnogo toga, čak i na način što bi se išlo u obrnutom smjeru. Kanimo li se mi vratiti, a želja je mnogih, eto razloga da Evropa dodje u Crnu Goru prije nego obrnuto. Znatan broj ljudi želi da kroz svoj trud, znanje stečeno u uslovima neemotivnosti zapadnog sistema, pa na kraju krajeva i novcu, doprinese boljitku, kako svome, tako i okruženja. S druge strane, unapređenje diplomatske mreže, ne mora to da bude na nivou ambasada, značajno bi smanjio rizik sumnje i odustajanja. Dovoljan primjer je to što gotovo čitavu Zapadnu Evropu predstavlja samo jedna pozicija u Frankfurtu, u formi konzularnih poslova. Šta je sa ostatkom Evrope (Skandinavske zemlje, Luksemburg…)!? U komunikacijskom smislu, kada je saobraćaj u pitanju, pogotovo onaj vazdušni, možda najlošije stojimo. Podgorički aerodrom, a i nacionalni avioprevoznik, najskuplji je u regionu, pa se najveći broj onih koje poznajem, uključujući i mene, orjentišu ka drugim pevoznicima i destinacijama, koje ponekad i po dvostruko nižim cijenama nude karte za aktuelne periode (poređenje je lako uraditi sa par pretraga putem interneta). U svijetu dostupnosti informacija, lako se dolazi do spoznaje da je crnogorsko društvo još uvijek opterećeno skandalima, aferama, birokratijom, biznis barijerama... Ako se samo jedna priča pokaže tačnom, koja je ovih dana došla do nas, da se jedan broj ljudi koruptivno ugradio u prodaji državnog telefonskog preduzeća, onda se moramo pitati, šta jedan prosječan čovjek, iz svijeta kome su strane takve situacije, može zaključiti. Naročito, ko želi da svoj novac uloži u Crnu Goru. To je, naime, jedan momenat odvraćanja, kojeg smo svi svjesni. Sigurna država podrazumijeva siguran sistem, u kome svako radi svoj posao, a sud ponajviše i prvi. U najnovijim procesima koji se odvijaju u Crnoj Gori u cilju pristupanja Evropskoj uniji, nijesam siguran da je uzeta u obzir populacija nas koji živimo, što bi se reklo po naški (bosanski) “preko”. Stiče se utisak da će, dolaskom željenog datuma priključenja, svi problemi postati prošlost, a društvo u cjelini biti na dobitku, skoro pa odmah. Od države očekujem konkretne korake prema Bošnjacima, njihovo srazmjerno učešće u izvršnoj i sudskoj vlasti, mogućnost da dijaspora glasa u svojim konzularnim predstavništvima, konačno, početak izgradnje: auto puta za sjever, hidrocentrala, aerodroma u Beranama, ali i vraćanje statusa opštini Petnjica i suočavanje sa daljom i bliskom prošlošću. Od nas Bošnjaka, bar za početak, očekujem da jednom za navijek, utuvimo sebi u glavu da se više nikada ne zastidimo svoje majke i njenih dimija, bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, bikine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kamene kuće pokrivenu šindrom. Naših tijesnih šefteli sokaka i amidžinog crvenog, u desno nakrivljenog fesa. To je dio našeg bića, dio naše kulture i našeg identiteta, dugo građenog i sraslog sa našim precima, na kojeg moramo biti veoma ponosni. Ovih dana čujem priču da se od narednih izbora ne očekuje previše, da su stvari odavno posložene, isto kao da to neko, previše moćan, želi, hoće, može, zna i umije. Onako, vizionarski. I da je samo njemu izgleda dato da promiješa karte, pa da uvijek podijeli samo jednom najjače. Baš umješno! Znamo mi, ovamo “preko”, da je Bošnjačka stranka 2009. godine ulaskom u vlast imala namjeru da položaj Bošnjaka u Crnoj Gori popravi. Vidan je rezulat te namjere. Međutim, to može i mora biti i jače i odlučnije. Svjesni smo mi i da je snaga Bošnjačke stranke onolika koliko joj naš narod daje podršku (tu i mi kao dijaspora snosimo svoj dio odgovornosti). Zato, smatram da svi zajedno trebamo biti organizovaniji i jedinstveniji, kao kada smo podržali nezavisnost Crne Gore. Doći, uključiti se u izborni proces i podržati svoje predstavnike, koji samo tako ohrabreni mogu nastaviti demokratsku borbu za naš bolji položaj u crnogorskom društvu. Na kraju, i vama “dolje” i nama “preko”, dokle god da čekamo, a da nam je pusto da znamo šta čekamo, dokle god tražimo više nego što dajemo, dokle god mislimo da imamo i da nam je malo to što imamo, i da nam treba još i još, dotle će se ovi drugi ismijavati našim nadanjima i čekanjima, i biti sigurni da nismo ni blizu velikana kakvi su bili Ćamil, Rifat, Avdo, Husein…

Kemal Zoronjić

Leave a Reply

Your email address will not be published.