Postoji više definicija političkog sistema, ali jedna od najopštijih je ona da je politički sistem, segment ili podsistem globalnog društva, kao samostalne društvene cjeline.
Adis Pepić

Adis Pepić

Prve političke partije javljaju se u 18. vijeku u Francuskoj, u okviru klubova Jakobinaca - demokratski orijentisanih revolucionara. Ove skupine su bile ograničene malim brojem ljudi, bez razvijene ideologije. Danas su političke partije raširene po cijelom svijetu. Njihovo postojanje  se smatra indikatorom modernizacije i demokratske tranzicije. Funkcije političkih partija su: predstavljanje zahtjeva i davanje odgovora na njih, stvaranje elita i regrutovanje pojedinaca na funkcije, odredjivanje ciljeva, artikulacija i agregacija interesa, socijalizacija i mobilizacija, učestvovanje na izborima i organizovanje vlasti. Većina političkih partija se finansira preko: članarine, državnog budžeta, donacija i poklona od privatnih lica i fizičkih lica, partijskog preduzetništva, i ostalih izvora (tajne službe, korupcija). Partije su interesne grupe  istomišljenika,  koji za rješavanje političkih problema daju programske prijedloge, od ideologije do zvanične politike, preko drugih institucija, tako da ukoliko dobiju izbore predstavnici političkih partija, organizacija i stranaka i njihovih kandidata sprovode programe partije u postojećim institucijalnim okvirima. Volja naroda, kroz političko djelovanje, omogućava društvu da  postane sposobno za djelovanje. Partije su instrumenti uz pomoć kojih narod postaje akivan, zauzima pozicije i donosi političke odluke. Partije su mjesto gde politički podmladak saznaje osnove o politici, nalazi oslonac i mogućnost da politički napreduje i tako upliva u politiku. Pristupanje partiji i uspon partije na osnovu kvaliteta, plana i programa, moraju biti otvoreni za sve. Statutom partije mora biti zagarantovano da svi članovi sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču izbora lidera. Joseph La Palombara umjesto članstva navodi “obezbjeđivanje narodne podrške”  kao obilježje partije. To zaista ima smisla jer moderne partije  sve manje svoju politiku zasnivaju na masovnom članstvu; hiperaktivni profesionalci su nosioci svih partijskih aktivnosti i oni su ti koji obezbeđuju podršku javnosti. Zanimljivo je da se indeks ukorijenjenosti političkih partija veoma razlikuje od zemlje do zemlje, što govori da je formalno vezivanje za partije dio lokalne političke kulture. Političke partije su ,,megafon’’ naroda, one treba da prepoznaju postojeće političko stanje, ciljeve, brige, želje i potrebe naroda, te da to pretvore u državnu volju. Iako je uloga partije kao megafona unutar jednog društva zaista bitna, političke partije nijesu uvijek u mogućnosti ispuniti sva ona obećanja za koja se zalažu tokom predizbornih i izbornih radnji. Naučnici su zaključili da teorija o demokratiji ima jedan nesretan nedostatak. Ovo istraživanje bilo bi muzika za uši Hitleru, Staljinu i ostalim diktatorima 20. vijeka, međutim, može biti neugodno za čuti ostalima. Prema teoriji, demokratski se proces oslanja na pretpostavku da većina građana prepoznaje najboljeg političkog kandidata ili najbolju političku ideju. Međutim, najveći dio ovog istraživanja implicira da demokratski izbori proizvode osrednje vođstvo i politiku. Istraživanje pod vođstvom profesora Davida Dunninga, psihologa na univerzitetu Cornell pokazuje da su nekompetentni ljudi nesposobni prosuditi kompetenciju drugih ljudi ili kvalitetu njihovih ideja. Na primjer, ako im nedostaje iskustva o poreskim reformama, jako će teško moći prepoznati kandidata koji je zaista stručnjak u tome. Mozak jednostavno ne može izvršiti dobru procjenu. Kao rezultat toga, količina informacija ili činjenica o političkim kandidatima može nadjačati nemogućnost mnogih birača da ih tačno procjeni. „Pametne ideje će biti teško prihvatljive, jer većina ljudi zapravo ne može prepoznati koliko je zaista dobra ta ideja “, rekao je profesor Dunning. On i njegov kolega sa sveučilišta New York, demonstrirali su kako ljudi sami sebe zavaravaju kada se radi o njihovim intelektualnim vještinama. Bilo da su se istraživanja odnosila na vještinu ocjenjivanja viceva, gramatičke ispravnosti ili njihove vlastite partije šaha, ovaj dvojac je zaključio da ljudi smatraju kako je njihovo znanje uvijek iznad prosjeka, čak i kada loše obave zadatak. Ako ne znate dovoljno o određenom području, tada niste u poziciji da procijenite svoje niti tuđe propuste - dodaje Dunning.  Začuđujuće, ljudi se brzo slože ko je najgori kandidat, ali ne mogu prepoznati one najbolje. Dr Mato Nagel, sociolog iz Njemačke, nedavno je nadopunio istraživanje gore navedenog dvojca simulirajući na kompjuteru demokratske izbore. Njegov je matematički model dokazao da su glasači bili nesposobni prepoznati vodeće vještine političkog kandidata. Kandidati čije su se sposobnosti vođenja pokazale malo bolje od prosjeka uvijek su pobijedili, stoga je dr Nagel zaključio da se demokratskim izborima rijetko ili nikad ne izabere najbolji vođa. Većina partija se sve više bori samo za glasove i za vlast, a malo vode računa o ideologiji i stvarnim interesima društvenih grupa, tako da  u sve većoj mjeri gube povjerenje članova i birača; zato je biračka apstinencija  u drastičnom porastu.

Adis Pepić Forum mladih

Leave a Reply

Your email address will not be published.