Damir Šabanović

Damir Šabanović

Moji prijatelji i poznanici iz Podgorice, Budve, Bara, sa Cetinja, nikad ne idu do Bijelog Polja, Berana, Mojkovca, Rožaja, Kolašina... Obično idu na śever. Tokom razgovora o siromaštvu dotakli smo se kampa Konik; potrešena pričom, Milena sa Zabjela brižno odmahuje glavom: “Te sirotinje… Pa to nema ni na śever.” U jednom domaćem novinskom članku o regionalnom razvoju u Crnoj Gori, doslovce se kaže da Crna Gora ima nerazvijeni sjever. Crna Gora ima nerazvijeni sjever – zvuči kao ozbiljna ljekarska dijagnoza; jedan dio organizma nije u redu. Žao mi je, imate zdravstvenih problema, kaže ljekar, nalazi govore da je jedan dio vašeg tijela zakržljao... Prije dva mjeseca organizovana je humanitarna akcija prikupljanja hrane za najugroženije porodice na sjeveru. Akciju je nosio slogan „Podgorica sjeveru Crne Gore“. Telenor me je sms-om obavijestio da, ukoliko želim, nekom simboličnom donacijom mogu pomoći siromašnom sjeveru. Vi to nećete primijetiti, a oni neće zaboraviti, zaključak je kratkog sms obavještenja. Oni neće zaboraviti, dakle. Moji prijatelji iz Podgorice bili su dirnuti akcijom; ja sam ostao duboko zamišljen značenjem ne samo ove akcije, nego kompletne predstave o sjeveru koja vlada od Podgorice pa do Ulcinja. Iznenada, glavu mi opsijeda Pekićeva rečenica iz Atlantide: Ogledalo je manje tu da nam pokaže ono što je ispred njega koliko da sakrije ono što je iza njega.” Pomenuta akcija, pored nesumnjivog empatičkog i humanog karaktera, ne ukazuje samo na siromašni sjever. Poruke su jasne da jasnije ne mogu biti – Podgorica sjeveru Crne Gore, Vi to nećete primijetiti, a oni neće zaboraviti – i ne ističu toliko primaoca koliko onog koji daje. Ovim se ne želi pokazati da je sjever siromašan – jer to je već nepotrebno dokazivati, to je kao aksioma, dekartovski cogito, i u to se više ne sumnja; ovim nam se po ko zna koji put šalje poruka da je Podgorica razvijena i bogata, a sjever simbol nerazvijenog i siromaštva. U temelju ove predrasude leži mitska slika dualiteta dobra i zla, napretka i stagnacije: dobro, tj. napredak, postoji samo u odnosu na svoju suprotnost, i obrnuto. Tako i Podgorica: Glavni grad je bogat i razvijen isključivo u odnosu na svoju suprotnost koja radikalno simbolizuje sve što nije on: stagnaciju, siromaštvo, bezidejnost. Riječju, nazadluk. Na isticanju sjevera kao nerazvijenog i siromašnog, raste predstava o Podgorici i jugu kao razvijenim i bogatim sredinama. Ontološki gledano, ovo je dualitet bića i ne-bića: Podgorica (je) razvijena, jug (je) razvijen, sjever ne-razvijen. Međutim, dualitet o kom govorimo nema ništa dijalektičko, u pitanju je odnos bez (hegelovskog) kretanja, time i bez mogućnosti da može doći do promjene. Sjever Crne Gore je podneblje gdje avantura Wissenschaft der Logik još nije ni počela. Etar, u svom najvišem određenju. S obzirom na mitski korijen našeg dualiteta, sasvim je razumljivo kada žargonski, u šali, stanovnici Glavnog grada ili južne regije nazovu sjevernjake „irvasima“. Irvasi su nama strana bića, gotovo mitska. Oni su time Drugi, autentični Drugi crnogorskog realnog. Dobro je Telenor upotrijebio zamjenicu, stanovnici sjevernog regiona su oni. Doživljaj predjela gdje žive ovi ili oni irvasi je sličan mitskom, tačnije bajkovit je: pun zelenila, brda, snijega, leda. Ogriješili bi se kada bi kazali da je ova predstava netačna i uvredljiva; njena tačnost surova je kao i njen opis. Sjever je potencijal, kažu mistično. Ako prevedemo to znači da je sjever države na granici, i to onoj najopasnijoj, između bajke i stvarnog. Strah koji još drži irvase sjevera je da će ostati u bajci, iako za prelaz fali samo skok, neprimjetan, tih kao prelaz iz iz ne-bića u biće. S druge strane, ništa manje mitski sjevernjaci ne doživljavaju mještane srednje i južne regije. U očima jednog sjevernjaka Podgorica i jug su oličenje bogatstva, skupih automobila, jahti, dobrih riba, pa tek onda sunca i bure. Nakon svega što se o sjeveru Crne Gore može čuti, teško možete povjerovati da se i tamo najčešće oko podne izlazi sa prijateljima na kafu, da su bašte lokalnih kafića dok je sunca – na primjer, u Bijelom Polju, u Ulici Slobode – pune baš kao u Njegoševoj ulici u Podgorici. Djeluje kao šok kada pogledate u račun koji vam je kelner ostavio: cijene su skoro duplo manje nego u Podgorici ili u Budvi, Baru, Ulcinju... A šok kao šok, teško je za povjerovati šta poručuje. Ogledalo je manje tu da nam pokaže ono što je ispred njega koliko da sakrije ono što je iza njega, kaže Pekić u svom majstorskom eposu Atlantida. Akcija „Podgorica sjeveru“ je ni kriva ni dužna otkrila nešto što joj možda nije bilo ni na kraj pameti: temelj na kome naša pamet počiva. Ko zna, kaže mi drugar iz Rožaja, možda jednog dana stanovnici sjeverne regije organizuju akciju sakupljanja i raspodjele sakupljene hrane, koja će se dičiti sloganom „Sjever Podgorici“ ili „Sjever jugu“. Možda nam četvrti operater negdje pred sumrak, nastavlja on nadahnuto, nakon prijatnog porodičnog ručka, dok se igramo sa klincima ili ćaskamo sa prijateljima, pošalje „pisamce na displeju“ u kojem nas obavještava da je humanitarna akcija u toku, te da možemo donirati u hrani ili novcem. Ko zna, možda taj dan i nije tako daleko kao što se čini? Iskreno se nadam da taj dan nikada neće doći, odgovaram uz osmijeh i biram opciju delete, da očistim prenatrpani inbox u svom mobilnom telefonu.  

Damir Šabanović

Leave a Reply

Your email address will not be published.