U povodu 100 godina od počinjenih a neistraženih zločina u Plavsko-gusinjskom kraju

Damir Gutić

Damir Gutić

Uvijek kad počnu priče o Plavskoj istoriji, sjetim se događaja iz sedmog razreda. Naime, naš nastavnik nam je upravo završio predavanje koje je za temu imalo Berlinski kongres i događaje poslije njega. Pri predavanju nastavnik je obrazložio priznavanje Crne Gore, kao i događaje koji su slijedili a meni su najintertesantniji bili detalji koji su vezani za Plav i konstatacija da je Crna Gora “oslobodila Plav tek 1912. godine”. Kad je nastavnik završio predavanje, pitao je da li je sve jasno i ima li pitanja? Ja sam se javio i moje pitanje je bilo sljedeće: Možete li mi malo bolje objasniti kako je Crna Gora “oslobodila Plav” ako  Plav nikad kroz istoriju nije bio u sastavu Crne Gore, kao ni da većina stanovništva tog područja nije tražila to “oslobađanje”, već ga smatrala okupacijom? To se kosi sa mojim shvatanjem oslobađanja. Zvono je “spaslo” nastavnika a ja sam ostao uskraćen za odgovor koji i dalje tražim. Dakle, da li je moguće oslobađanje neke teritorije koja nikada prije nije pripadala tim “oslobodiocima”, kao i to da li je moguće oslobodit neko stanovništvo ukoliko takvog “oslobodioca” velika većina stanovništva ne želi i smatra ga okupatorom? Pojam oslobađanja jeste kompleksan i u tijesnoj je vezi sa pojmom slobode. Rekli bismo da je neki teritorij oslobođen ako se stanovništvo na toj teritoriji nakon oslobađanja doista i osjeća slobodno. A da li se stanovništvo Plava i Gusinja krajem 1912-te i u 1913-oj godini osjećalo slobodnim? Crnogorska vojska je ušla u Plav u drugoj polovini oktobra 1912-te godine, bez otpora jer Plav i Gusinje nijesu imali nikakvu organizovanu militarizovanu organizaciju koja bi pružila otpor. Dakle Crna Gora je preuzela područje, uspostavila svoju vlast, instalirala svoju administraciju i svoje zakone. Možemo reći da je to bio mirnodobski period jer na širem području oko Plava nije bilo nikakvih sukoba, bez obzira na Balkanski rat. Od dana kad je Crna Gora uspostavila svoju vlast i svoje permanentne “zakone”, naredni polugodišnji period oličen je pravom golgotom kroz koju prolazi plavsko-gusinjski narod. Crna Gora je pretendovala na teritoriju Plava i Gusinja jer su im oni pripali Berlinskim ugovorom pa i ako joj je potom izvršena adekvatna međunarodno validna kompenzacija čime su dobili Bar i Ulcinj. A i pored toga, Berlinskim ugovorom u članu 27 muslimanima u svim novodobijenim mjestima, Crna Gora je trebala garantirat građanska, politička, ekonomska i vjerska prava kao i nepovredivost imovine a što se ipak nije desilo.

“Sloboda je pravo na nejednakost (na različitost)” - Berđajev

Po meni je ovo najbolja definicija slobode. A Plavski Bošnjaci i Albanci su bili različiti samo po svojoj vjeri. To su bili autohtoni stanovnici koji su tu vjekovima, nisu bili pridošlice, ni osvajači, već ljudi koji su tu oduvijek živjeli ali se ta jedina različitost nije dopadala novim vlastima. Odmah nakon preuzimanja područja Plava i Gusinja i uspostave vlasti, 112 ljudi je uhapšeno i odvedeni su kao taoci u Nikšić. Najbolji dokaz za to da nisu ništa krivi je taj da su krajem aprila i početkom maja 1913. godine svi pomilovani i vraćeni kućama, bez ikakvog suđenja. No od kraja oktobra 1912. godine, provođena je akcija oduzimanja oružja Bošnjacima i Albancima koja je trajala 3 mjeseca. Iako legalna i legitimna od strane Države, sprovedena je sa posebnim ciljem za ono što je uslijedilo u sljedećih pola godine. Svoju kulminaciju imalo je tog 5. marta 1913 godine, masovnim strijeljanjem Plavskih prvaka na Racini, bez ikakvog razloga, bez ikakvog suđenja,  samo zato jer su htjeli da zadrže svoju vjeru. Imena 12 najuglednijih plavskih prvaka i razlog njihovog strijeljanja na Racini iz čista mira, poznata su svakom. Također se imenom i prezimenom znaju još 450 ljudi koji su ubijeni narednih 2 mjeseca.  Broj ukupno ubijenih se po procjenama  kreće od 650 do 850 ljudi. Tačan broj nikada nije utvrđen jer se o tome nije smjelo pričati, likvidirani su na raznim lokacijama, bez ikakvog suđenja, bez ikakvog razloga. Vrlo često žrtve su sahranjivane u jednu grobnicu, a u dosta slučajeva im se ne zna ni groba ni broja! Taj potez koji je sprovela nova vlast na čelu sa Avrom Cemovićem, koga je na to mjesto postavio kralj Nikola, imao je za cilj ostavljanje naroda bez vođa, bez elite koja bi trebala da ga vodi, a potom uspostavu straha i opšte nesigurnosti za sve one koji nisu hrišćani. Tako je sve dobro pripremljeno za sljedeći korak, a to je masovno pokrštavanje Bošnjaka i Albanaca. U narednih 2 mjeseca između 12 000 i 15 000 Plavskih muslimana je nasilno pokršteno. Izbora nije bilo, jer svi oni koji nisu htjeli da prihvate pravoslavnu vjeru bivali su likvidirani. Procjene su da je na teritoriji Plavsko-Gusinjskog kraja krajem 1912. godine živjelo između 22000-25000 stanovnika a 85% je pripadalo Islamu, svi oni koji nisu uspjeli pobjeći bili su pokršteni. Sam pop  Đorđe Šekularac je izjavio da je pokrstio 12000 muslimana u Plavu i Gusinju. Otprilike nakon 2 mjeseca, negdje krajem aprila, kralj Nikola je “čuo” za pokrštavanje muslimana iz Plavsko-Gusinjskog kraja pa je 5-og maja poslao svog izaslanika Mašana Božovića u Gusinje koji je stopirao dalje pokrštavanje, raspustio sve rukovodne upravne i policijske organe, kao i omogućio svima koji hoće da se vrate u svoju vjeru da to mogu uraditi. To je 99%  stanovništva i uradilo a zna se i da je 5 porodica zadržalo pravoslavnu vjeru. Samo je jedna porodica ostala da živi u Plavu a četiri su odselile. Razlog je bio da su te familije tokom pokrštavanja imale više nego značajnu ulogu i prednjačile u nanošenju zla svojim komšijama ili dojučerašnjoj braći po vjeri zarad privilegija koje su dobijali. Posledica ovih procesa, možda prividno ali ništa manje loša, je i masovno raseljavanje nepravoslavnog stanovništva koje je uslijedilo u nekoliko etapa, i to 1913-te, a zatim 1919-te i 1924-te. Ta iseljavanja su nastavljena 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća i iz materijalnih kao dodatnih razloga, a onda 90-tih iz istih razloga kao i početkom vijeka. Dakle, 100 godina kasnije, više je nego jasno da je tadašnja crnogorska vlast smišljeno sprovela porobljavanje, razoružavanje, strijeljanje, pokrštavanje i na kraju pokrenula raseljavanje autohtonog stanovništva islamske vjeroispovijesti sa područja Plavsko-gusinjskoga kraja a koje traje i danas. To je rađeno uz puno saznanje kralja Nikole, to je bila zvanična politika i rađeno je pod tadašnjom Crnogorskom zastavom, veoma sličnom današnjoj. Postoji mnoštvo dokaza kao dopisi koje su slali oblasni upravitelj Plava Radonjić, Plamenac ministar iz Đakovice, serdar Janko Vukotić iz Berana itd.  Cetinjska mitropolija je bila obaviještena i zamoljena je da vrši pokrštavanje a pristala je uz određene uslove koji nisu kasnije poštovani i na kraju ispostavila račun troškova državnim organima, jer je to radila za potrebe države! To što je kralj “čuo” za te događaje tek krajem aprila objašnjava se time da se za događaje u Plavu čulo kod velikih sila i međunarodne javnosti posredstvom londonske, bečke i berlinske štampe. Prva intervencija na zaustavljanju ovog zločina potekla je od austrougarskog konzula u Prizrenu, pošto je Austrougarska bila garant Berlinskog ugovora i sebe smatrala zaštitnikom katolika (koji su također trpjeli pritiske) na ovim prostorima, zatim italijanski konzul, a podršci se pridružio i sam papa. Ljudi iz Plava i Gusinja su na razne načine pokušavali doći do kralja i zatražit pravdu, tako da je kralj Nikola ipak znao šta se dešava u Plavu i Gusinju. Iz ove perspektive gledano, ne možemo promijeniti istoriju. Ono što možemo jeste popraviti je danas, da bi budućnost bila bolja. Na referendumu za nezavisnost Crne Gore 2006. godine 78,92% građana Plava je glasalo za nezavisnost i time pokazalo da prihvataju Crnu Goru kao svoju i jedinu Državu. Time je glasano za novi početak kao dvosmjeran proces, pruženu ruku treba da prihvati i državni vrh. Prvi korak kojem se nadaju građani Plava jeste izvinjenje ili ograđivanje od svih tih zločina, koji su u ime Crne Gore počinjeni na ovoj teritoriji i prema ovom stanovništvu i legalni ustupci kao moralno-etička kompenzacija za počinjenu istorijsku nepravdu. To bi bila moralna satisfakcija za sve kategorije žrtava i njihovih ovdašnjih potomaka. Podizanje spomenika svim nevinim žrtvama ovoga kraja bio bi civilizacijski iskorak koji bi podsjećao i opominjao da se tako nešto nikad više ne ponovi! Danas je Plav po zvaničnim statistikama najnerazvijenija opština u Crnoj Gori a iseljavanje stanovništva je flagrantna pojava. Ljudi imaju problem da obezbijede elementarnu egzistenciju i sa pravom vjeruju da ih Država smatra građanima drugog reda. Visoka nezaposlenost i loš životni standard posljedica su totalne nebrige državnih institucija prema ovom kraju.  Jedan put, jedna telefonska i jedna električna linija spajaju Plav sa ostatkom svijeta a u tim uslovima se ne može razvijati ekonomija, a ekonomska sloboda i mogućnost pojedinca preduslov su za sve ostale slobode.  Ne treba niko da nas uči slobodi i kako se ona doživljava, jer kad smo slobodni svi ćemo to i osjetiti, pa ću i ja dobiti odgovor na pitanje s početka texta.  

Damir Gutić