Obilježavanje 15. godišnjice Bošnjačkog sabora i povratka bošnjačkog nacionalnog imena
Na inicijativu Fatmira Alispahića i u organizaciji Udruženja za promicanje pozitivnih vrijednosti «Most» iz Tuzle, u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli će u nedjelju, 28. septembra 2008., u 12 sati, biti održana svečana akademija u povodu obilježavanja 15. godišnjice održavanja Bošnjačkog sabora na kome je Bošnjacima vraćeno njihovo povijesno ime. Predavanje na ovu temu će održati Fatmir Alispahić, koji je i prije Bošnjačkog sabora, u toku 1992. i 1993., objavio više tekstova o nužnosti obnove bošnjačkog povijesnog imena. U izvodu iz predavanja, koji je štampan na pozivnici, Alispahić smatra da bi 28. septembar trebao biti bošnjački nacionalni praznik: „Bošnjački sabor je bio prvi konkretan, neovisni i suvereni izraz bošnjačkog nacionalnog samodefiniranja, kakav nikada prije, ni poslije, nije ostvaren ni u jednoj svebošnjačkoj formi. Zato je Bošnjački sabor događaj bez premca u bošnjačkoj nacionalnoj povijesti, a 28. septembar datum koji nosi krunu bošnjačkog nacionalnog praznika.“ U pozivnici za svečanu akademiju objavljen je još odlomak iz govora Alije Isakovića na otvaranju Bošnjačkog sabora, kao i odlomci iz tekstova Fatmira Alispahića o bošnjaštvu iz 1992. i 1993. godine, koji su objedinjeni u njegovoj u knjizi „Krv boje benzina“ (1996), u poglavlju „Borba za bošnjaštvo“. Iz govora Alije Isakovića na otvaranju Bošnjačkog sabora (...) Premda smo posljednjih 112 godina marginalizirani kao politički narod, fizički i ekonomski sistemski i nesistemski uništavani, kulturno nipodaštavani, vjerski satanizirani kao azijatsko-islamski relikt, jedini smo narod u evropskim prostorima bez nacionalnih institucija, s anacionalnim političkim poltronskim vrhom, s policijskom presijom nad vjerskom i svjetovnom inteligencijom, bez prava na nacionalno ime, jezik, književnost, društvene običaje i vjersku praksu, sa zavodljivim utapanjem u zamagljeno jugoslavenstvo koje je bilo kao čistilište za buduća nacionalna opredjeljenja, konačno - posljednjih dvadeset godina s nacionalnim imenom Musliman, što se uvijek moglo etnogenetski i politički relativizirati i problematizirati, te, prema potrebi, zloupotrebljavati, udaljujući nas terminološki od pojma o zemlji, porijeklu i jeziku. Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja. Tako, bez jasnoga političkog programa, bez pravog političkog vođstva, bez dovoljno uvažavanja vjerskih i kulturnih autoriteta, bez smisla za svaki oblik skladnog organiziranja, a kamo li smisla za vidove apsolutizma, diktature i kulta ličnosti, bez čega se ne mogu uspješno prebroditi neke kritične faze; u općoj državnoj i društvenoj regresiji, izazvanoj predvidljivim historijskim gibanjima na Balkanu, razvila su se u našem narodu ona pogubna svojstva koja iznutra rastaču vlastito tijelo i vlastitu dušu. (...) Odlomci iz tekstova Fatmira Alispahića o bošnjaštvu iz 1992. i 1993. godine, koji su objedinjeni u knjizi „Krv boje benzina“ (1996), u poglavlju „Borba za bošnjaštvo“. Krv boje benzina, 11. XII 1992. Jedini svijetao put Muslimana jeste u skoro hiljadugodišnjoj istoriji bošnjaštva, koje je od Austrije na ovamo sistematski uništavano, pa i onim „M“- čime definitivno postaju narod bez države. Samo kao Bošnjaci mogu povratiti domovinu! Država bez nacije, 23. IV 1993. Najčudnije je što se Muslimani ne žele odreći svoga „M“ i prihvatiti bošnjačku naciju kao znak pripadnosti svojoj domovini i kao platformu ostvarenja vlastitih interesa. Začarani bosanski krug, 7. V 1993. Veliko, komunističko „M“ na kome se uporno insistira staro je tek nešto više od tri decenije. A bošnjačko je staro jedan milenij, i muslimansko u njemu više od 500 godina. Šta je onda od ovoga dvoga hibridno? Bosna bez Bošnjaka, 1. VII 1993. Da bismo opstali i ojačali tako da naš opstanak više ništa ne može dovesti u pitanje – potrebno je punom snagom riječi definirati sebe. Na žalost, ni danas poslije svega što nam se dogodilo, izvjesna jugo-komunistička rješenja bosanskog, odnosno muslimanskog pitanja nisu raskrinkana i ispravljena. Komunistička sh koalicija je prilikom „velikodušnog“ davanja velikog „M“ Bošnjacima-muslimanima računala sa eventualnim raspadom Jugoslavije, a time i rasparčavanjem Bosne, odnosno ostvarivanjem svojih hegemonizama. To je bivalo samo moguće ukoliko se Bošnjacima-muslimanima oduzme pravo na domovinu, kroz nepriznavanje bošnjačke nacije. Ako je isključivi interes Bošnjaka-muslimana cjelovita i nedjeljiva BiH, čudnim se doima to što muslimanski prvaci još uvijek ne insistiraju na konačnom rješenju ovog kapitalnog pitanja. Ono i dalje ostaje otvoreno, tako da Muslimani polako ali sigurno, uz asistenciju Zapada, nestaju sa Zemlje Bošnjačke, a da nikome sutra neće moći kazati gdje im je bila domovina. Bošnjaštvo kao sudbina, 9. VII 1993. Oružjem se možemo i moramo braniti, dok rat ne stane, a onda moramo sve svoje snage uložiti u bošnjaštvo, jer je ono jedini put do naših Foča, Zvornika, Višegrada... Put je u bošnjaštvu kao sudbini! Bosna pripada Bošnjacima, 30. IX 1993. Bošnjašvo je platforma i garant naše budućnosti, i ono nam kazuje da borba za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, uprkos aktuelnim podjelama, nije izgubljena. To je dugotrajan proces, a bošnjaštvo je garant da će cilj nekada biti i ostvaren. Svjetionik bošnjaštva, 2. X 1993. Narod bošnjački dovoljno je mudar i zna da onaj ko ga nagoni na osvetu prema nevinim i nedužnim, ko ga huška da mrzi i linčuje sunarodnjake koji se nisu odrekli bošnjačke ideje – da mu taj ne može željeti dobro. Takvi su samo u jednoj godini od Jugoslovena i komunista postali SDP-ovci i reformisti, pa onda velikomuslimani, pa, eto, pošto je sad i to došlo u modu – postaće i Bošnjaci. Iako su doskora bošnjačko povijesno ime poistovjećivali s četništvom. Bez bošnjaštva Bosna je smrtna hasta, 5. XI 1993. Čime tumačiti to što je aktuelna muslimanska politika nije dopustila da bh muslimani svoju domovinu brane kao Bošnjaci?! Ispada da su pušku uzeli samo kao „konstitutivni Muslimani“ (takva nacija ne postoji! ona je jugoslovenska prevara!). Upornim negiranjem bošnjaštva, kao prevashodnog nacionalnog interesa bh muslimana, dotična politika je učinila uslugu našim neprijateljima. (...) Hvala milostivom Allahu pa su istinski rodoljubi održali istorijski Bošnjački sabor na kome je poslije toliko godina prevare bh. muslimanima vraćeno pravo na nacionalno ime, dostojanstvo i odbranu domovine. (...) Destrukcija ovovremenosti proizilazi iz sistematskog dezavuiranja bošnjaštva koje je oduvijek bilo jedino sposobno usmjeriti časovnik ovog tla u pravom smjeru. Dok nam se u svim porama ne začuju kristalni damari bošnjaštva, tlo će nas ubijati kao prokletnike; bićemo poput bespomoćnih mladunčadi koje napušta majka, i ostavlja na nemilost okrutne prirode, jer na njima ne osjeti svoj dah.

Leave a Reply

Your email address will not be published.