Podgorica - Zakon o manjinskim pravima i slobodama je za manjinske narode i druge manjinske nacionalne zajednice veoma važan pravni akt jer kao takav propisuje način ostvarivanja našim ustavom i međunarodnim ugovorima i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava zajamčenih manjinskih prava i sloboda. O značaju ovog Zakona govori i Ustavom i poslovnikom propisana procedura usvajanja ovog zakona. Takođe, važnost ovog Zakona potencira i norma u članu 35 pomenutog zakona koja obavezuje organe državne vlasti i javnih službi da ostvare potrebni nivo saradnje sa Savjetom za zaštitu i unapreženje posebnih manjinskih prava o svim pitanjima koja se tiču prava manjina i njihovih pripadnika. Zato ga ljudi u laičkoj javnosti i zovu „ mali Ustav „ za manjinske narode i druge manjinske nacionalne zajednice i njihove pripadnike. Prirodno je dakle da se zaključi kako je svaka intervencija u ovaj zakon jako delikatan posao sa pojačanim interesovanjem ukupne javnosti, pogotovu one koja dolazi iz krugova manjinskih zajednica. Ustavni zakon za sprovođenje Ustava Crne Gore je u čl. 8 predvidio obavezu da se i ovaj Zakon uskladi sa novim Ustavom u roku od tri mjeseca, a naknadnim intervencijama do kraja aprila ove godine. Zato smo očekivali, prije svega izmjene zakona u pravcu njegovog usklađivanja sa najvišim pravnim aktom i eventualno bliže propisivanje načina ostvarivanja prava garantovanih nekim relevantnim međunarodnim dokumentom. Naravno, bilo je i moguće i korisno da je ministarstvo proširilo obuhvat ovih promjena zakona tako što bi predložilo efikasnije načine i mjere za ostvarivanje posebnih manjinskih prava i sloboda, imajući u vidu okolnost da se ovaj zakon sporo i selektivno sprovodi u život. Nas u Bošnjačkoj stranci posebno zanima segment iniciranih promjena koje se tiču buduće pozicije Savjeta manjina, odnosno načina njegovog izbora i finansiranja njegovih potreba, kao i pitanje trajanja mandata postojećih Savjeta. Generalno, mislimo da predložene promjene nijesu na tragu javno proklamovanih vrijednosti multietničke Crne Gore, nijesu u funkciji ostvarivanja posebnih manjinskih prava i konačno, mogu dugoročno da štete interesima manjinskih zajednica, pa i ukupno društvenim odnosima. Ocjene koje sam izrekao su ozbiljne i nastojaću da ih potkrijepim valjanim argumentima. U članu 79 Ustava je naveden niz od 13 manjinskih prava i sloboda koja se jemče manjinskim zajednicama i njihovim pripadnicima. Jedno od tih prava je da mogu osnovati Savjet za zaštitu i unapređenje posebnih-tj. manjinskih prava. Jasno je da se radi o mogućnosti i da je princip samoorganizovanja, odnosno dobrovoljnosti jedan od najvažnijih principa osnivanja Savjeta. Takođe, pravo na osnivanje Savjeta pretpostavlja princip izbornosti a zadaci Savjeta da se brine o zaštiti i unapređenju posebnih manjinskih prava podrazumijevaju da se radi o obliku manjinske samouprave. Dakle, Savjet kao oblik manjinske samouprave u interakciji sa državnim i lokalnim organima uprave i sudovima doprinosi ostvarivanju pomenutih prava i sloboda. Uloga Savjeta je i u tome da autonomno odabere prioritete svoga rada i da pokreće inicijative i projekte u cilju zaštite i unapređenja pojedinih prava, zavisno od potreba i urgentnosti postupanja. Da podsjetim, saglasno Ustavu i zakonu, Savjet je predstavničko i zastupničko tijelo određene manjinske zajednice i to je njegova najznačajnija uloga. Predstavnička uloga pretpostavlja potrebu da se kroz postupak njegovog izbora obezbijedi što širi legitimitet. Dosadašnje zakonsko rješenje je obezbjeđivalo automatizam u izboru određenog broja članova Savjeta njihovim izborom na određene javne ili političke funkcije, bez obzira na njihove političke i stručne preferencije. Dosadašnje iskustvo je da je taj koncept izbora prilično sporan jer mnogi kandidati nijesu prihvatili kandidaturu ili su pokazali potpunu nezainteresovanost za rad u Savjetu. Poznato je da su neki od „članova po funkciji“ postali državni ili lokalni funkcioneri na osnovu građanski orjentisanih političkih platformi pa neke od njih manje zanima rad u nacionalnom prestavničkom tijelu. Posebni problem je što postoji mogućnost da se Savjet zakoči ili mu se obesmisli rad i uloga. Sem toga,članovi po funkciji su dosta zauzeti drugim profesionalnim obavezama. Da je ministarstvo kontaktiralo rukovodstva svih šest Savjeta, saznalo bi da imaju stalni problem sa obezbjeđenjem kvoruma za rad i da najčešće odsustvuju sa sjednica tzv.članovi po funkciji. Zbog toga, Savjeti traže da zakonodavac propiše efikasan način zamjene neaktivnih članova. Dakle, nije sporno da članovi po funkciji mogu da pomognu u uspostavljanju saradnje sa državnim organima i povećaju funkcionalnu sposobnost Savjeta. Ali, nije dobro da se ode u drugu krajnost. Naime, sada ministarstvo predlaže da se na elektorskoj skupštini za izbor Savjeta kandiduju i takmiče samo predstavnici NVO sektora i naučni radnici koji se bave ljudskim i manjinskim pravima. Mi mislimo da ovakav pristup neće povećati efikasnost Savjeta. Ne zna se koliki je nivo podrške članova Savjeta u izbornoj bazi za bavljenje ovom vrstom posla. Dakle, sam model otvara mnoga pitanja i mogućnost pojave mnogih probleme a nesporno sužava krug mogućih kandidata protivno važnom izbornom principu da je biračko pravo opšte i jednako. Činjenica da je amandmanima proširena mogućnost da na elektorskoj skupštini učestvuju i „ istaknute ličnosti „ iz odnosne manjine ne popravlja mnogo početni prijedlog, jer je to i dalje ekskluzivistički pristup u izboru a nejasno je i to ko se sve pod tim pojmom podrazumijeva, pa je takvu normu teško primijeniti u praksi. Mi mislimo da treba najmanje polovinu članova Savjeta izabrati između elektora na samoj elektorskoj skupštini. Ovo je nužno da bi se postigla sto veća reprezentativnost Savjeta i držala potrebna kopča sa stvarnim potrebama manjinske zajednice. Pokrenute izmjene Zakona ne diraju u nadležnosti Savjeta ali je zato vrlo očigledna namjera ministarstva da Savjete stavi pod striktniju kontrolu i da umjesto principa partnerstva uspostavi princip subordinacije i jače kontrole. Da postoji takva namjera ne pokazuje samo predloženi koncept izbora Savjeta već i opredjeljenje da izborna pravila samostalno donosi ministarstvo i prvobitna namjera da se skrati mandat ovom sazivu Savjeta. O tome svjedoči i argumentacija koju su upotrijebili predstavnici ministarstva u raspravi o zakonu i amandmanima pred nadležnim odborima u parlamentu i izjave u medijima. Takav pristup nije saglasan sa Strategijom manjinske politike koja definiše da „ Uloga države treba da bude u funkciji osnaživanja ovih tijela ( Savjeta ) kao autentišnih zastupnika svojih etniciteta, pri čemu je jedini prerogativ vlasti kontrola zakonitosti samog procesa, odnosno implementacija normi u skladu sa zakonom.“ Logično, postavlja se pitanje šta je motivisalo predlagača ili za čiji račun se predlažu ovakva rješenja. Jasno je da je ovakav pristup dugoročno štetan po imterese svih manjinskih zajednica i suprotan intenciji koja je jasno saopštena u strateškim dokumentima iz ove oblasti. Drugi značajni problem je neredovno i nedovoljno finansiranje potreba Savjeta. Oni se tako dovode u poziciju da vegetiraju a ne funkcionišu jer nijesu u stanju da izmire nužne troškove a kamoli da se bave ozbiljnijim poslovima iz svoje nadležnosti kao što su vršenje osnivačkih prava u vaspitno-obrazovnim institucijama i dr. poslova. Iako je to ozbiljan problem, predlagač nije predložio efikasniji model finansiranja izbora i rada savjeta. Mi u BS se zalažemo da se finasiranje obezbijedi tako što će se Savjetima obezbijediti stabilna i dovoljna sredstva koja će se voditi na posebnoj budžetskoj poziciji.

Leave a Reply

Your email address will not be published.