Poštovani,
Kemal Purišić

Kemal Purišić

Razmatramo jedan veoma značajan zakon iz seta zakona iz oblasti kulture o kome je bilo dosta rasprave i na matičnom odboru. Kolega Mustafić je tada iznio stav Bošnjačke stranke da je donošenje ovog zakona neophodno i da ga kao takvog podržavamo, uz naš utisak da se već poprilično kasni. Naime, i mi dijelimo utisak predlagača zakona da su postojeća zakonska rješenja dosta nejasna, nefunkcionalna i zastarjela u znatnom dijelu normi, a njihovom neprimjenom ili selektivnom primjenom nanijeta je trajna šteta izdavaštvu i kulturi uopšte, te da je krajnje vrijeme da se ova oblast uredi kvalitetnim zakonom. Mislimo da izdavaštvo, kao i kultura uopšte prolazi kroz veliku krizu, mada je kod nas problem marginalizacije kulture prisutan poodavno. Ukoliko obiđemo Podgorički sajam knjiga, koji je u toku, uvjerićemo se u to koliko je izdavanje knjiga danas neisplativ posao. Knjige nikada nijesu bile jeftinije, ali nikada nije bilo manje interesovanje za njih nego sada. Crna Gora je malo , a i cio prostor Balkana ili nekadašnje Jugoslavije, nije preveliko tržište. Dakle, na tako malom tržištu veoma je teško opstati i naći svoj put do čitalaca. U vrijeme ekonomske krize, kada se novac troši za neophodnije potrebe i kada nas preplavljuju internet izdanja, knjige se sve manje i manje kupuju... Nasuprot tome, kod nas se posljednjih godina dešavala prava inflacija izdavača i knjiga. Podatak da u CG ima 40-ak izdavača, naravno onih koji se zvanično time bave, mislim da nije precizan. A ako i jeste,dovoljno je pogledati kako to izdavaštvo izgleda. Ovim se poslom bavio ko prije stigne, neko amaterski, neko volonterski, neko dodatno dopunski da popuni kućni budžet, ili da zadovolji svoju skribomansku potrebu, ponamjanje je u tome bilo profesionalizma.... Postojeći zakon je bio zastario, a hiperprodukcija je učinila svoje što je uzrokovalo neporpavljivu štetu. Pojavljivala su se djela bez kataloških zapisa i medjunarodnih standardnih oznaka, bez ugovora sa izdavačima, često i u samostalnoj režiji. O obaveznim primjercima koji se dostavljaju Centralnoj bibiloteci da i ne govorimo. Vjerovatno nećemo nikada ni imati preciznu evidenciju o o tome šta se sve pojavilo u izdavaštvu u proteklih deset-petnaest godina . Dakle, neprimjenjivanjem zakona , napravljena je značajna šteta našoj kulturi, a relacija pisac-izdavač-tržište nije funkcionisala. Da ne govorimo o brojnim državnim fondovima koji su nekim izdavačima i bez ikakve kritičke selekcije pomagali, a neki drugi, znatno ozbiljniji ostajali u zapećku. Ovdje posebno želim da potcrtam da je izdavaštvo koje se bavi knjigama i publikacijama manjinskih naroda, imalo značajnih problema da se izbori da uopšte dodje u mogućnost da bude pomagano iz tih fondova. Kada je i dobilo takvu priliku, pojavila se nelojalna konkurencija, pa je država davala podjednaka sredstva i onima koji su objavljivali čitave edicije ozbiljnih izdanja, kao i onima čija je produkcija bila izdavanje političkih saopštenja ili prepisivanje ovih prethodnih. Primjer ozbiljne a zakinute institucije je „Almanah“ a primjer one druge je po nama tzv.„Matica muslimanska“- a obije su dobijale jednaku finansijsku podršku, što je svojevrsni paradoks. Sve ovo ukazuje da nam je kvalitetan zakon bio potreban a i dosljedna njegova primjena. Sada ću nešto konkretno reći o samom predlogu zakona. Razumljiva nam je intencija predlagača da probleme koji su bili evidentni, kao i nedostatke ranijih rješenja ispravi ovim zakonom. Dobra zakonska rješenja koja se odnose na oblast izdavaštva , kao i ona koja su u vezi sa zakonom o srodnim i autorskim pravima, mogu fukcionisati samo zajedno, odnosno implemntaciju jednog zakona mora pratiti i primjena drugih rješenja koja su već donešena. Zakon je predvidio preciznu katalogizacijju, izdavanje kataloških zapisa(CIP), kao i medjunaronih standardnih oznaka, bez kojih ubuduće publikacije i knjige neće moći izlaziti... Jasno je u članu 6 definisan i javni interes u ovoj oblasti, odnosno šta se se sve kroz njega ostvaruje. U stavci 4 govori se o publikacijama koje se tiču jezika pripadnika manjinskih naroda u Crnoj Gori, što je veoma dobro. Ali nije dobro definisana stavka 2 i 3 ovogo člana gdje se govori samo o „crnogorskoj kulturi“ i „crnogorskoj književnosti“. Valjda se misli na književnost i kulturu koja nastaje na prostorima CG koja je kulturna baština svih naroda koji ovdje žive a ne samo crnogorskog naroda, pa bi norme i trebale tako da glase, kako se ne bi zloupotrebljavale ili pogrešno tumačile. Dakle, treba da se u tekst unese odrednica „ kultura, odnosno književnost Crne Gore“ kao krovna odrednica koja obuhvata baštinu i stvaralaštvo različitih etničkih zajednica koje žive u građanskoj Crnoj Gori. U tom smislu ćemo i podržati najavljene amandmanske intervencije koji idu u tom pravcu jer smatramo da ovako dato rješenje treba ispraviti. Takodje, u ovom istom članu treba dodati i izdavaštvo namjenjeno osobama oštećenog sluha i vida, odnosno osobe sa tim hendikepom, a treba izbjeći izraz „invaliditet“(stavka 7 ovog člana) Isto je s članom 25 gdje se spominje termin “nacionalna kultura“ pa umjesto njega treba staviti odrednicu „kultura Crne Gore“. Dobro je što je Zakon definisao i set kaznenih odredbi, jer će upravo u implementaciji ovoga zakona biti najviše problema, dok se neki izdavači naviknu da budu istinski izdavači, a ne samo da „štancuju“ knjige i od toga prave pijacu. BS će, dakle uz podršku određenim, već predloženim amandmanskim intervencijama podržati ovo zakonsko rješenje.

Leave a Reply

Your email address will not be published.