Poštovane koleginice i kolege, poštovani predstavnici Vlade, uvaženi gradjani! Budžet za 2013. godinu, te prateće izmjene zakona PIO koje znače zadržavanje iznosa penzija na ovogodišnjem nivou , te zakona o državnim službenicima, kojima se predvidja umanjenja zarada, predstavljaju pokušaj da se dinamika penzija i zarada upodobi za realnošću ekonomske krize, koja nije domaći proizvod Crne Gore, već je dio svjetskog višegodišnjeg problema globalne rececije, od kojeg su, bez posljedica, prošle samo nekolike svjetske ekonomije. Naravno, i ovdje se postavlja pitanje jesmo li investicioni bum i „zlatno vrijeme“, prije ekonomske krize, a nakon referenduma,kada je bio jak priliv stranog kapitala i interesovanje investitora iskoristili na najbolji način. Nijesmo, naravno, jer nijesmo bili spremni ni zakonskom regulativom , ni prostornom dokumentacijom, ni sprenošću lokalnih uprava, ni poreskom politikom... Takodje, mislimo da se previše rasipalo kada je bilo para, a stara poslovica kaže : “ne štedi se kad se nema, već kad se ima“. Neodgovorno trošenje državnog novca, mislimo da treba da bude nečija odgovornost. Medjutim, sada smo tu gdje jesmo, pred još jednom kriznom godinom, u kojoj treba održati stabilnost javnih finansija i sačuvati državu od bankrota, koji se dešava u okruženju. Zbilja, koliko god da je set mjera kojima se pristupa nepopularan, i da izaziva opravdano nezadovljstvo gradjana, pogotovo onih koji su decenijama već, na rubu egzistencije, očigledno je da mu se mora pristupiti. Ovakava ekonomska politika nije poželjna, ali je očigledno neophodna, ako želimo da se plate i penzije redovno isplaćuju, odnosno da se uopšte primaju. Naravno, riječ je o veoma osjetljivim i teškim momentima, u kojima socijalni problemi postaju sve oštriji, a godine iza nas učinili su da se jaz siromašnih i bogatih značajno produbi. Zbog toga i kroz ovaj set mjera, kroz ove zakone treba tražiti rješenja koja će teret „stezanja kaiša“, štednje ili racionalizacije, učini podnošljivijim, odnosno rasporediti ravnomjernije. Treba voditi račiuna o onima koji žive najteže, a to nijesu ničim zaslužili, odnosno zaštiti penzionere sa najnižim penzijama, kako bi imali makar odredjeni egzistencijalni minimum. Treba nalaziti način da se zaposlenima u administraciji, zdravstvu, školstvu,onima koji, inače, imaju male zarade, one ne smanjuju, ili da to bude simbolično, jer i dosadašnje su bile na granici siromaštva i socijalne izdržljivosti. Naše obrazovanje nije na zadovoljavajućem nivou, toga smo svi svjesni, ovim Budžetom su predvidjena jako mala sredstva za poboljšanje uslova rada ili izgradnju školskih objekata,nedostaju osnovna učila i materijali za izvodjenje nastave. Ako se tome doda i smanjenje zarada, kako očekujemo bolje rezultate u obrazovanju? Kako očekivati da reforma zdravstva da bolje rezultate, da kvalitet zdravstvenih usluga bude na većem nivou, ako dosadašnje zarade koje su bile neprimjereno niske za zdravstvene radnike, dodatno smanjujemo? Da ne govorimo o uslovima u našim bolnicama domovima zdravljima , Kliničkom centru... Isto tako, ako niskim platama destimulišemo našu administraciju, ne možemo očekivati od nje da bude efikasnija . Moramo voditi brigu o onim porodicima koji primaju socijale, kao i o onima u kojima niko ne radi ili ne prima platu, o onima koji školuju studente, o onima koji nemaju riješeno stambeno pitanje. Moramo voditi računa i o nezaposlenima i o pripravnicima koji trebaju da zasnuju radni odnos, da se zaposle i primaju platu, a ne da budu na teretu svojih roditelja. Briga države mora biti sveobuhvatna, mora se voditi računa o svima , moramo se učiti solidarnosti i brizi prema onima koji nemaju, a koji su tu pored nas, u porodicama, rodbini, komšiluku... Ali, isto tako briga države trebaju biti i oni koji su uzimali ili uzimaju previše, često i nezaradjeno, kroz brojne prinadležnosti, bonuse, nadoknade,višestruke otpremnine... I nije samo briga države da im se uskrati nezaradjeno ili ono što je više nego pristojno u ovim okolnostima, već briga države treba biti i da se sagledaju rezultati i dometi njihovog rada i ocijeni koliko su doprinjeli preduzećima ili agencijama, iz čije su kase uzimali toliki novac. I naravno da im se prema tim zaslugama ukazuje dalje povjerenje. Znači predloženi set mjera mora sadržavati i solidarnost i pravičnost, ali i brigu za sudbinu i egzistetnciju onih koje će njihovi efekti najviše pogoditi. Ujedno, kod ovih mjera trebaju preuzimati odgovornost oni koji ih sprovode, odnosno od njih treba tražiti uvjerljivost i garanciju da će njihovi rezultati pomoći da se održi ekonomska stabilnost države. Ovo treba da znači i podstrek da svi zajedno, a ponajviše oni koji su u Vladi i resorima, tražimo mogućnosti privlačenja stranog kapitala i potencijalnih investitora. Bez direktnih stranih investicija, nema svježeg kapitala, nema značajnijih održivih projekata, a bez toga nema povećanja društvenog proizvoda. Mislimo da je to obaveza svih nas, jer uprkos našim razlikama, ekonomska stabilnost države, nova radna mjesta i briga o scoijanom položaju gradjana, treba biti svima zajednička. A sada nekoliko riječi konkretno o predloženom Budžetu , odnosno o potrošačkoj jedinici ministarstva vanjskih poslova. Jasno nam je da su sredstva umanjena ,i za ovu kao i za većinu potrošačkih jedinica. Medjutim najdrastičnija umanjenja su tamo gdje su, po nama, trebala biti povećanja, a to je mreža diplomatsko konzularnih predstavništava i institucije koje se bave iseljenicima. Strategija saradnje sa dijasporom koju je Vlada usvojila još prije dvije godine, i predvidja da se radi na širenju mreže diplomatsko – konzularnih predstavništava, na kadrovskom jačanju, jer je to potrebano i zbog jačanja pozicija naše države i zbog mogućnosti širenja privredne saradnje koje bi donijela neka nova predstavništva, kao i zbog potreba naše dijaspore. Ovdje se radi suprotno smanjuju se izdaci za ionako nedovoljno jaku mrežu naše diplomatije i njene kadrove. Znamo i da su naši iseljenici veoma zainteresovani i za ekonomska ulaganja, jer medju njima ima ozbiljnih preduzetnika i privrednika. Mislimo da u državi i dalje treba stvarati ambijent za njihova ulaganja, prvenstveno kroz otklanjanje biznis barijera, čime su se suočavali neki koji su pokušali da ulažu u zavičaj. Ali isto tako, bez proširenja mreže dkp, na neke druge evropske zemlje, i u Americi, mi ne možemo očekivati da naši isljenici, budu samo zbog emocija toliko privrženi svom zavičaju, a da po nekoliko dana gube, putući po Evropi do Frankfurta ili po SAD-u do Njujorka, da bi recimo produžili svoja dokumenta ili se upisali u knjigu državljana. Mislimo da to nije dobar odnos i da se time naša dijaspora a riječ je o desetinama i čak stotinama hiljada ljudi, stavlja u drugi plan. Mislimo da nije dobra politika ni da smanjujemo sredstva Centru za iseljenike, koji nije u potpunosti ni zaživio i koji je tek počeo da se bavi onim što je njegova osnovna zamisao da povećava kontakte i jača veze sa tom populacijom. Umjesto da, kao što je to Skupština uradila kroz formiranje posebnog odbora, da se i u Vladi razmišlja o posebnom resoru za dijasporu, ministarstvu, matici iseljenika ili slično ,mi na ovakakav način gušimo postojeće institucije i onemogućavamo njihov razvoj. Mislimo da to šteti i vezama sa našim iseljenicima, udaljuje ih od matične države, smanjuje njihove mogućnosti čuvanja identiteta, ali i što je važnije smanjuje mogućnosti države Crne Gore da, i u političkom i privrednom smislu, koristi potencijale naše dijaspore. I još nešto na kraju. Poštovani poslanici i poštovani gradjani, Bošnjačka stranka i manjinske partije, jesu u vladajućoj koalicji i u vlasti, jer smatramo da im je u tim institucijama prirodno mjesto. Ali, manjiske partije nijesu većina jer, tri , pet ili šest poslanika nijesu 41, a za svaku važnu odluku u ovom domu potrebna je takva većina... Prema tome, ne leži najveća odgovornost za kreiranje Budžeta i ekonomske politike, kao i drugih odluka, pa i smanjenja ili povećanja plata, na manjinskim partijama, ili na Bošnjacima, Albancima ili Hrvatima, već obrnuto - najveća odgovornost za to pripada većini i političkoj i onoj drugoj. Prema tome, nije dobro što u javnosti, neki mediji stvaraju takvu sliku da manjinske partije odlučuju o svemu i da su odgovorne za sve. Manjinske partije i manjinski narodi jesu doprinjeli stabilnosti i koheziji ove države, u većoj mjeri od svih ostalih, čak i onda kada su bili izloženi raznim pritiscima u vremenima krupnih odluka, i u teškim godinama iza nas. Činiće to i dalje, ne traže nagrade i medalje za to, ali isto tako, nije primjereno prebacivati odgovornost i vječito tražiti krivca u manjinskim narodima za bremenite i teške odluke, pogotovo kada manjine o tome ne odlučuju. Mislimo da bi oni koji kreiraju takvu sliku o manjinskim narodima trebali da razmisle o svojim postupcima, jer nije dobro praviti jaz i povećavati nepovjerenje prema manjinama. Nije to dobro ni za koga, a obično kada se povjerenje uzdrma, teško ga je povratiti.